UNESCO: Čipkarstvo u Hrvatskoj
Hrvatsko čipkarstvo je hrvatska kulturna baština čipkarstva, vještina izrade čipke šivanjem iglom i preplitanjem pomoću batića. Razlika između čipkarstva europskih zemalja i onog na prostoru naše zemlje su njezini stvaratelji. U Europi je izrada čipke bila u rukama ženskih crkvenih redova, građanstva i plemstva, dok se u Hrvatskoj njihovim posredstvom prenosi u ruke seoskih žena u manjim ruralnim sredinama. One čipku izrađuju za potrebe tradicijske odjeće i posoblja. Hrvatsko čipkarstvo je kao nematerijalna svjetska baština upisano na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2009. godine.
UNESCO: Fešta svetoga Vlaha, zaštitnika Dubrovnika
Fešta svetoga Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, UNESCO-va je nematerijalna svjetska baština u Hrvatskoj koja, prigodom proslave njegova blagdana 3. veljače, neprekidno traje od 972. godine[1] do danas. Temelji se na legendi o pojavljivanju svetoga Vlaha koji je pomogao Dubrovčanima u obrani od Mlečana. U Festu se masovno uključuju stanovnici grada, okolice, ali i nekih drugih krajeva Hrvatske i obližnjih zemalja, predstavnici državnih i mjesnih vlasti te predstavnici Rimokatoličke crkve.
UNESCO: Sinjska alka, viteški turnir u Sinju
Sinjska alka, natjecanje konjanika u gađanju alke kopljem koje se u Sinju održava svake godine u prvoj pol. kolovoza u spomen pobjede nad Turcima 1715. Alkari jašući u punom trku nastoje pogoditi kopljem alku obješenu na konopcu razapetom preko trkaće staze na visini od najmanje 3,2 m. Alka je sastavljena od dvaju koncentričnih željeznih obruča promjera 12,7 cm i 3,36 cm. Obruči su međusobno spojeni trima prečkicama, tako da je razmak među obručima podijeljen na jedan veći i dva manja pregratka. Utrka se odvija pojedinačno i počinje na 180 m od alke, a završava na 100 m iza nje i ponavlja se tri puta. Alkar koji kopljem dugim najmanje 2,75 m pogodi “u sridu” alke, dobiva tri boda (“punata”), pogodak u gornji pregradak vrijedi 2 boda, a pogodak u jedan od donjih pregradaka 1 bod. Ako dvojica ili više natjecatelja postignu isti broj bodova, natjecanje nastavljaju oni sami sve dok jedan ne postane pobjednik. Taj dio natjecanja naziva se pripetavanje. Dva dana prije alke održava se generalna proba (tzv. bara), a uoči samog natjecanja druga generalna proba (tzv. čoja).
UNESCO: Godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva
Zvončari su najpoznatiji ophodnici stočarske pokladne magije u Hrvatskoj, a najbogatije zvončarskim skupinama je područje Kastavštine. Uz Halubajske zvončare (Marčelji i Viškovo), djeluje još nekoliko skupina iz Brega, Brguda, Mučića, Muna, Rukavca, Zameta, Zvoneća i Žejana. Zapadni zvončari imaju više manjih zvona oko pojasa, lice im je otkriveno i na glavi nose klobuk sa zelenilom i papirnatim raznobojnim cvijećem (krabujosnica), dok istočni zvončari nose velike (teriomorfne) maske i jedno veliko zvono. U Kastavštini pust prestaje na Pepelnicu, spaljivanjem pusta (pokladne lutke), nakon čega slijedi pusna večera za zvončare i njihove žene.
UNESCO: Godišnji proljetni ophod kraljice ili ljelje iz Gorjana
Godišnji proljetni ophod kraljice u Gorjanima, Slavonske kraljice ili Ljelje, narodni običaj, upisan je 1966. godine kao hrvatska kulturna baština. Prepoznat je 2007. kao nematerijalna svjetska baština i 2009. godine upisan je na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi. Slavonske kraljice, mačevni ples djevojaka, koji je u tradicijskoj kulturi sjeverne Hrvatske povezan s pomičnim blagdanom Duhova, danas zbog svoje atraktivnosti možemo češće vidjeti na sceni nego u seoskome okružju.
UNESCO: Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja
Istarsko dvoglasno pjevanje je hrvatska kulturna baština folklornog pjevanja uz pratnju narodnih instrumenata koji sviraju po istarskoj ljestvici. Napjevi se izvode dakle dvoglasno, ali u netemperiranim intervalima (malo manji od male terce ili malo veći od velike sekste). Predtakt ukazuje na vođicu u donjem glasu koja se pjeva samo u kadenci (kraju napjeva). Koristi se ne samo u Istri, nego i na Kvarneru, kvarnerskim otocima i još nekim kvarnerskim mjestima.
UNESCO: Procesija “Za Križen” na otoku Hvaru
Za križem je naziv za tradicionalnu noćnu procesiju koja se već nekoliko stoljeća svaki Veliki četvrtak organizira na otoku Hvaru. Procesija je jedinstveni obred osobite pobožnosti te izraz vjerskog i kulturnog identiteta stanovnika središnjeg dijela otoka Hvara, koji se u neprekinutom nizu odvija pet stoljeća. Iznimna je i po svom trajanju (tijekom 8 sati prođe se 25 kilometara) i po naglašenom pasionskom sadržaju, pripremaju je i provode bratovštine, odnosno zajednice hvarskih vjernika u čiju je povijest i život križ duboko upisan. Okosnica procesije je Gospin plač, osmerački pasionski tekst iz 15. stoljeća kojeg u formi glazbenog dijaloga pjevaju izabrani pjevači, kantaduri.
UNESCO: Umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskog zagorja
Drvene igračke Hrvatskog zagorja su tradicijski hrvatski proizvod nastao u 19. stoljeću u Zagorju. Izrada je počela u 19. stoljeću i zadržala se do današnjih dana u selima općina Marija Bistrica i Gornje Stubice. Središta izrade su mjesta Bistrički Laz, Stubički Laz, Gornja Stubica, Marija Bistrica, Tugonica i Turnišće [1]. Postoji oko 50 modela igračaka poput svirala, klepetaljki (ptica s kotačićima koja se gura na štapu), tamburice, drvene životinje, najčešće konjići, zviždaljke, modeli automobila, kamiona, vlakova, aviona, dječji namještaj za lutke itd.
UNESCO: Bećarac, vokalni odnosno vokalno-instrumentalni napjev s područja Slavonije, Baranje i Srijema
Bećarac je oblik narodne pjesme porijeklom iz ruralne Slavonije, odakle se njegova popularnost proširila do južne Mađarske i diljem Vojvodine. U obliku je dvostih koji se sastoji od dva deseterca čije se zadnje riječi rimuju. U studenom 2011. UNESCO je upisao bećarac u svoj popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Svi bećarci imaju istu melodiju od 24 takta i pjevaju se uzastopno. Glavni pjevač pjeva prvi stih, a slušatelji ga ponavljaju uz melodijsku varijaciju. Drugi stih je humoristična antiteza prvom i obično završava smijehom pratećih pjevača. Trajanje izvedbe ovisi o energiji i kreativnosti glavnog pjevača koji mora posjedovati snažan glas i širok repertoar starih, ali i novih kitica, kao i sposobnost njihova kombiniranja.
UNESCO: Medičarski obrt na području sjeverne Hrvatske
Licitar je šareno ukrašeni kolač od slatkoga tijesta kakav se tradicionalno proizvodi u središnjem i nizinskome dijelu Hrvatske; također i obrtnik (medičar) koji ga proizvodi, a izrađuje i druge medenjake, napitke od meda (medica, gvirc), svijeće i zavjetne darove od očišćenoga i prerađenoga voska, te ih prodaje ponajprije na sajmovima i proštenjima. Nekoć se tijesto za licitare utiskivalo u ručno izrađene (drvene) kalupe, a danas se oblikuje u limenim kalupima pa se peče, boji voćnim bojama (crvena, žuta, zelena, bijela) i ukrašava šećernom smjesom, ogledalcima i dr. Licitar je najčešće u obliku srca, konja, ptice, gljive, vijenca i sl. Dana 15. studenoga 2010. tradicija pravljenja licitara je upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.
UNESCO: Nijemo kolo s područja Dalmatinske zagore
Nijemo kolo je narodni ples koji se najčešće izvodi u Zagori. U studenom 2011. UNESCO je uvrstio nijemo kolo u svoj popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. To je zatvoreni (ne nužno) kružni ples i izvodi se bez glazbe, iako mu vokalne ili instrumentalne izvedbe mogu prethoditi ili ga slijediti. Danas se najčešće izvodi prije crkvenih svetkovina ili na festivalima. Nijemo kolo pleše dva ili više plesača. Broj plesača nije ograničen, premda brojka do nekih dvadesetak plesača čini ples kola skladnim i obično do tog broja plesača se ne javlja nesklad u naglašenim koracima, iako je moguće uskladiti i veći broj plesača, gotovo neograničeno velik broj, naravno ovisno o iskustvu plesača.
UNESCO: Klapsko pjevanje
Klapsko pjevanje je tradicionalna hrvatska vokalna glazba podrijetlom s juga Hrvatske (Dalmacija), najviše iz primorskih i otočkih krajeva. Izvodi se i u urbanim, ali i ruralnim sredinama. U prosincu 2012. god. UNESCO je uvrstio klapsko pjevanje na popis nematerijalne svjetske baštine u Europi. Pjeva se višeglasno, bez pratnje glazbalima. Izvorno se pjeva “na uho”, što znači da nema voditelja. Pjesmu povede najviši glas, a zatim se uključuju i ostali pjevači, pjevajući istovremeno s vodećim glasom. Bitno je naglasiti “najviši glas”, jer su se prijatelji udružili, formirali klapu zato što su prijatelji, što su se povezali u društvo kao skladne naravi, a ne zato što su tražili ljude po njihovim glasovnim sposobnostima.
UNESCO: Glazbeni izričaj Ojkanje
Ojkanje (ili treskanje, orzenje, rozganje) je najstarija vrsta pjevanja u Hrvatskoj. Prema riječima stručnjaka, ojkanje je ostatak predslavenskog balkanskog pjevanja s područja antičke Dalmacije (današnja Dalmacija, BiH i Crna Gora), kojega su Hrvati usvojili i sačuvali. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenog 2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.